Ma koliko god ubjedjivali sebe i ljude oko nas mi nikada nismo ono sto mislimo da jesmo. Kazemo da smo srecni. Jesmo li zaista? Mozda samo u trenutku. I nista nije apsolutno i konacno. Bude onih dana kada zivimo zivot usputno, kao nesto sto je dio nas i nesto sto je potrebno da prodje. Nikada zivot ne smijemo pustiti da se na takav ohol nacin igra sa nama. Zivot ne smije biti dio, on mora biti cjelina. Biti jedno sa zivotom je najveci cilj bivstvovanja. Smijati se i ubjedjivati sebe da si srecan dok se sve u tebi cijepa jeste umjetnost ali je u isto vrijeme najveca kazna. Naci ravnotezu sa samim sobom, sa druge strane, najveca vjestina. Mudrost dodje zivljenjem.
A sad korak po korak i mozemo da plesemo misli.
Istinski srecan covjek nikad nece moci da izrazi tu srecu osmijehom. Pisac nikad nece moci u potpunosti da je opise. Pjesnik da je otpjeva. Slikar da je naslika. Kao sve one druge magicno lijepe i ruzne stvari koje mozemo samo da nosimo u sebi. Nikad da objasnimo, podijelimo. Najsrecniji covjek na svijetu ne zna nista. Svo znanje koje dobijemo umanjuje nam kolicinu srece koju posjedujemo. Nikad nisam bio srecan kad sam saznao nesto jer svaka ideja, misao, stvar ima hiljadu svojih tuznih strana koje zapadnu za oko. Mozda je i tacno da smo najbolji i najsrecniji ljudi do svoje druge, trece godine. Nakon toga pocinjemo da ucimo i bivamo nesrecni obicni smrtnici. Sve dok ne umremo. Onda opet postajemo istinski dobri i srecni. Ne tvrdite tako cesto da ste srecni, izlizali ste srecu.
Ne postoji apsolutna istina ni u jednoj nauci. Postoji zivot i on kao takav jeste apsolutan i istinit. Sve ostalo je proizvod razmisljanja covjeka. Sustinu necega mozemo vidjeti jedino ako smo mi sami to nesto stvorili. Jedino slikar zna sta je sve na njegovoj slici. Ali, taj slikar nece znati sta je sve na slici drugog slikara i tako u nedogled. Moja rijec jeste dio moje sustine ali istina o tome sta sam ja je mnogo kompleksnija i najteza meni samom. Ne tvrdite tako cvrsto da znate stvari, izlizali ste znanje.
Moja istina je necija laz. Moje znanje je necije ludilo. Moje zlo je necije dobro. Ne mozemo definisati potpuno nista i nikad ne smijemo reci da smo u pravu. S ovog ugla se treba gledati na zivotne carolije ali nikako ne smijemo potpuno zivjeti tako jer cemo postati zauvijek nesigurni. Nesigurnost je najbolji prijatelj propasti. Ne zna niko istinu o Isusu, ne zna niko istinu o nastanku planete - sve sto mislimo da znamo jesu nagadjanja i teorije koje ne smijemo uzeti kao apsolutno tacne. Problem savremenog covjeka je sto misli tudja misljenja. Prica tudje price. Koristi tudje izume. I na kraju izgubi sebe u svim drugim ljudima. Mislimo ono sto smo culi ili vidjeli i donosimo sud. Ko smo mi da sudimo? Ne samo drugima. Ako smo shvatili da ne poznajemo sebe ko smo da sudimo sebi? Da kazemo ,, Bio sam glup, pogrijesio sam. "? Ko smo mi da znamo? Ko smo mi da smo u pravu? Slikar nikad ne zna sta je na slici drugog slikara. Covjek nikad ne zna sta je u zivotu drugog zivota. Ne sudite tako cvrsto, izlizali ste istinu.
Ostaje samo da mislimo i da vjerujemo iskljucivo u stvari koje smo sami dobro promislili.
Slusajte tisinu. Cucete mnogo vise od svijeta nego sto sad cujete.
Do sledeceg plesa. D.
No comments:
Post a Comment